Sadržaj
Milijunski kontrast, inflacija herca, savršeni vidljivi kut – istina, ili bezočna laž? Što se krije iza inflatornih brojki nove generacije LCD i plazma televizora, te kako se u sve to uklapa LED tehnologija…
Donedavno smo se divili LCD televizorima s kontrastom od 1000 : 1. Današnji rekorderi po tom pitanju deklariraju 15.000.000 : 1.
Ima li zaista 15.000 puta bolji kontrast? Može li se LCD televizor gledati iz kuta od 178 stupnjeva? Što se krije iza 100 Hz, 200 Hz te Panasonicovih 600 Hz? Je li plazma zastarjela tehnologija? Pitanja ima bezbroj, a brojke su tu da – zbunjuju.
Naravno, nismo tako naivni da specifikacije shvaćamo doslovno, oduvijek smo ih čitali s oprezom.
No, sada su zaista prevršili svaku mjeru. Kratko i jasno: čak bi i naši političari mogli štošta naučiti o lažima iz svijeta marketinga TV proizvođača.
Kontrast
Kontrast – omiljeno igralište markentigaša. Definira se kao omjer svjetline bijele i crne boje na televizoru.
Ukoliko TV svijetli s 300 cd/m2 za bijelu boju, te 0,5 cd/m2 za crnu boju, njegov je kontrast 300/0,5. tj. 600 : 1. Naravno, veća brojka je bolja, no LCD paneli imaju nativni kontrast oko 5000 : 1 i to za najbolje PVA matrice mjereno po ANSI metodi, s crno bijelom šahovskom pločom na ekranu.
Do inflacije brojki došlo je uvođenjem pametnog upravljanja pozadinskim osvjetljenjem ekrana – tzv. dinamički kontrast, te mjerenjem on/off metodom (mjeri se prvo cijeli svijetli ekran, pa cijeli crni – a to u praksi gotovo ništa ne vrijedi…). Kad je većina slike tamna, zatamnjuje se i pozadinsko svjetlo, i obrnuto. To ima za posljedicu svjetliju bijelu, i tamniju crnu, no zapravo samo kvari sliku – promjena svjetline se vidi, iritira i slika stalno varira od tamne do supersvijetle, zavisno od kadra.
Relevantan podatak o kontrastu daje jedino ANSI mjerenje nakon kalibracije, a te brojke se kreću od 1000 : 1 do 6000 : 1. Istina je da je tek uz pomoću direct LED dioda s lokalnim zatamnjenjem moguće dobiti beskonačan ANSI kontrast kod LCD televizora.
Gle čuda, u silnim marketinškim brojkama nitko nigdje ne spominje nekakav ANSI kontrast.
Dakle, milijunske brojke ne znače baš ništa, posebice kod jeftinijih brandova. Deklarirani kontrast može poslužiti tek da usporedite televizore iste tvrtke, po načelu više je bolje. No, i to je nešto, zar ne…
Vidljivi kut
LCD tehnologija ima uzak vidljivi kut, što znači da se kvaliteta slike mijenja (na lošije, naravno) ukoliko TV gledate iskosa, umjesto da sjedite točno ispred njega. Najlošiji vidljivi kut imaju TN matrice (ne koriste se kod televizora, ali prevladavaju u svijetu PC monitora), slijede MVA matrice, dok su najbolje PVA i posebice IPS LCD matrice i njihove podvrste.
Problem je što proizvođači taj podatak u pravilu ne deklariraju, no zato se hvale vidljivim kutom od 176 stupnjeva (MVA), ili čak 178 stupnjeva (PVA, IPS). Sjajno, zar ne? Kut od 180 stupnjeva znači da niti teoretski ne možete ništa vidjeti, jer gledate sliku točno s boka televizora. No, u praksi, vidimo da je dovoljno pomaknuti se jedno ili dva mjesta na trosjedu ispred televizora, pa da se slika vidljivo pokvari. Kad je više ljudi na trosjedu oni na krajevima gledat će bitno bljeđu sliku, a crna boja postat će sivkasta.
178 stupnjeva? Govorimo o otklonu od 30-40 stupnjeva…
A što je s obećanih 178 stupnjeva vidljivog kuta?
Pogađate, radi se o načinu mjerenja. A on definira vidljivi kut, pod kojim je kontrast 10 : 1. Vratite se sad malo na dio o kontrastu, pa se prisjetimo da današnji TV-i bez problema ostvaruju realnih 2000 : 1 ili više, pa nije teško zaključiti što znači podatak o vidljivom kutu uz kontrast od 10 : 1.
Ništa. Bilo bi bolje da se definira vidljivi kut pod kojim još ne dolazi do vidljive degradacije slike, no to se – naravno – ne dopada proizvođačima.
Tko želi deklarirati vidljivi kut od 30 – 40 stupnjeva?
Za usporedbu, plazme taj problem uopće nemaju – kod njih se slika ne mijenja s kutom gledanja, dakle vidljivi kut im je savršen. Kod LCD-a, tek IPS tehnologija omogućava nesmetano gledanje s 30-ak stupnjeva, bez vidljivih anomalija u slici.
Vrijeme odziva
Slično vrijedi i za vrijeme odziva, no poštedjet ćemo vas tehnikalija i objašnjavanja. Spomenimo samo da vrijeme u milisekundama prosječnom korisniku ne znači baš ništa, osim da je manje, bolje – tj. da je ekran tada brži, pa manje zamućuje sliku u brzim kadrovima. Stoga se i ovdje mnogo bolje osloniti na rezultate priznatih testova, poput recimo HQV benchmarka, i motion resolution testa.
Ideja je jednostavna, i svima razumljiva: FullHD televizori, bez obzira na tehnologiju, mogu bez problema prikazivati statičnu sliku s 1080 linija. No, kod kretanja dolazi do zamućenja zbog tromosti matrice, pa tako kod LCD-a bez 100 Hz u tom slučaju vidimo samo 300-ak linija, uz 100 Hz oko 600 – 700 linija, 200 Hz do 900.
Plazme postižu od 900 linija do 1080 linija pokretne rezolucije.
Drugim riječima, oštrina LCD televizora, i kod prikazivanja najfinijeg Blu-ray signala, u brzim scenama (skroliranje slike, recimo) pada na oštrinu usporedivu s DivX ili čak starih VHS filmova, ako nema 100 Hz procesor!
Ogledalce, ogledalce…
Primjera muljanja ima još, pa čak i tamo gdje nema brojki. Teško je ne osvrnuti se na reflektivne ekrane.
Naime, LCD matrica je mat površine, pa gotovo da i ne reflektira okolišnju svjetlost (plazme i CRT televizori imaju staklo, koje uvijek više ili manje „špiglira“). No, većina proizvođača stavljaju dodatan reflektivni premaz, koji poboljšava dojam boja i kontrasta, ali uz cijenu jake refleksije okoline, što živcira. Tu praksu poznamo s računalnih LCD monitora, te posebice s prijenosnih računala. Danas je sve češća pojava i stavljanje stakla ispred LCD matrice, i to u top modelima tvrtke…
I dok je njihov učinak stvar ukusa, i smještaja televizora (izbjegavajte prostorije s mnogo direktnog svjetla) svi redom, manje ili više, drastično pojačavaju refleksiju okoline. Paradoksalno je da te premaze zovu – antireflektivni . Možda su ih trebali nazvati superreflektivni…
Novi trik su takozvani LED televizori. U to je Samsung uložio ogromne novce 2009., na račun marketinga i dizajna osvojio 90% tržišta i postao svjetski proizvođač broj jedan. Čestitamo – i to s proizvodima koji donose lijepu maržu…
No, Samsung je dobio po nosu od britanskog Advertising Services Authority, koji im je zabranio reklamiranje LED televizora. Nimalo neobično, jer LED televizori ne postoje, niti će ikada postojati – radi se zapravo o klasičnim LCD televizorima s LED diodama za pozadinsko osvjetljenje, umjesto uobičajenih CCFL lampi (fluorescentne žarulje).
Ekvivalentno toj logici mogao bi primjerice Quadro započeti marketinšku kampanju s revolucionarnim CCFL televizorima…
No, nisu proizvođači uvijek jedini krivci. Ponekad je dovoljan neinformiran novinar, pa da krenu glasine koje je, unatoč evidentnoj gluposti, nemoguće zaustaviti. Recimo, da plazma televizorima može iscuriti plin pa se moraju puniti nakon nekog vremena (naravno, oboje je nemoguće i apsolutno netočno) ili da plazme kraće traju (traju jednako ili dulje od LCD televizora, od 60.000 do 100.000 radnih sati).
[box type=”info”] Kratko i jasno: specifikacije televizora su gotovo potpuno beskorisne. No čini se da polako i proizvođačima stiže iz pozadine u glavu činjenica da im nitko ništa ne vjeruje. Pa su napravili malen, ali lijepo pomak: sve češće kontrast navode opisno – mega, giga, infinite. Bolje i to nego brojka ispred hrpe nula, koje je pravo umijeće prebrojati…[/box]
